Krenuli smo put Olova a sa nama su bili novi prijatelji koji nas odlučiše odvesti do naših sagovornika kako bismo ih upoznali i sa njima snimili pričicu. Ugodno čavrljajući i vozeći se krivudavom uskom cestom, stigosmo do sela za koje saznasmo da se zove Vukotići, Vukotići kod Olova. Odmah me asociralo na seoce koje posjetismo nedavno i koje se isto tako zvalo ali u Nemili kod Zenice… Ovaj put, posjetismo Olovo, po prvi, ali ne i zadnji put.
Upoznasmo tu mnogo drage ljude, između ostalih i nanu i djedu koji me oduševiše. S obzirom da je djedo vodeničar i da tokom naseg razgovora spomenusmo i friško samljeveno brašno koje redovno djedo melje u svojoj vodenici za svoju voljenu suprugu i prohu, koju nana zna često da ispeče, nana Mejruša donese mi na sahanu komad prohe, a ja joj se obradovah i sa zadovoljstvom je probah.
Mojoj sreći nije bilo kraja, a nana, sretna zbog tuđe sreće od srca mi se smiješila. Uz kafu koju nam iznese vrijedna kćerka djeda Zildže i nane Mejruše, sumirasmo utiske i podijelismo oduševljenje jedni prema drugima, dogovorismo jos gomilicu priča, aliii o tom potom, ajde da prvo uživamo u ovoj…
Komentari